Za One Kojih Nema

Večeras ista ulica, isti stari grad, al' neka lica fale kao nekad. Na starim slikama još stoje pored nas, vrijeme je prošlo, al' nije njihov glas. Neko preko mora traži novi san, neko je prerano završio svoj put i dan. A mi još pričamo njihove priče, dok noć polako preko grada kliže. Godine prolaze, ljudi odlaze, al' neke uspomene nikad ne nestaju. Za one kojih nema, podižem čašu sad, za svaki osmijeh što još čuva ovaj grad. Za one kojih nema, al' žive u nama, dok god ih pamtimo nisu sami nikada. Za one kojih nema, za svako drago ime, za sve što vrijeme nije moglo da izbriše. Nek' ova pjesma leti kroz godine i dim, za one kojih nema, a još ih volim svim. Sjećam se smijeha što odzvanja kroz noć, nekih razgovora što se neće vratit' moć'. Život nas razbacao na hiljadu strana, al' srce čuva ljude važnije od dana. Kad prođem kraj mjesta gdje smo bili svi, na trenutak kao da opet stojite tu vi. I shvatim da daljina nije kraj, dok postoji sjećanje i zagrljaj u mislima, znaj. Za one kojih nema, podižem čašu sad, za svaki osmijeh što još čuva ovaj grad. Možda nisu ovdje da ih vidimo mi, al' u našim pričama žive svi. Za one kojih nema... Nikad zaboravljeni...