Stara Kapija

Poslije mnogo dugih ljeta istim putem krenuo sam, iza zadnje krivine svoje selo ugledao sam. Isti kamen kraj bunara, isti orah pravi hlad, samo kuća nekako je manja nego nekad. Stara kapija zaškripa, kao da me prepoznala, a ja stojim pred tim pragom gdje me majka ispraćala. Otvorila se stara kapija, ali nema poznatog glasa: „Gdje si, sine, hajde uđi, dugo tebe nema kod nas.“ Sve je skoro kao nekada, stari prozor, stari prag, samo vrijeme nije stalo dok sam lutao lud i mlad. Preko puta stari susjed spusti ruke, gleda me, kaže: „Dugo nisi bio...“ ja mu kažem: „Znam, ne pitaj me.“ Pređoh tiho preko praga, miris drveta još isti, na zidu je stara slika — svi na njoj smo nešto mlađi. Mislio sam, ima vremena, vratit ću se jednog dana. Nisam znao da će vrijeme promijeniti sve do tada. Otvorila se stara kapija, ali nema poznatog glasa: „Gdje si, sine, hajde uđi, dugo tebe nema kod nas.“ Sve je skoro kao nekada, stari prozor, stari prag, kući mogu opet doći, ali ne u isti dan. Stara kapija zaškripa... a nestade pola mene.